Društvene mreže su modernom čovjeku dale platformu koju pravo, u svojoj konzervativnoj suštini, nikada nije blagonaklono gledalo — mogućnost da se trenutni emotivni afekt, u sekundi i bez cenzure, plasira pred stotine ili hiljade ljudi. Fatalna zabluda savremenog korisnika interneta leži u uvjerenju da je Facebook ili X profil tek virtuelni ventil za frustraciju, a ne javni prostor.
Pravosudni sistem Bosne i Hercegovine nema te iluzije. Sudovi ne prave razliku između mastila na papiru i piksela na ekranu.
Shodno Zakonu o zaštiti od klevete Federacije BiH (član 6.), kleveta je definisana kao iznošenje ili pronošenje izražavanja neistinitih činjenica, identifikovanjem pravnog ili fizičkog lica trećem licu, čime se tom licu nanosi moralna ili materijalna šteta. Iz ugla prakse, tastatura je postala najjeftinije sredstvo za pravljenje najskupljih životnih grešaka.
Posebno je raširen fenomen takozvane posredne identifikacije, oličen u rečenici:
„Neću imenovati osobu, ali svi koji me znaju, znaju o kome govorim.“
Pravno gledano, ovo je potpuna zabluda. Da bi kleveta postojala, nije nužno unijeti jedinstveni matični broj ili puno ime i prezime mete Vašeg gnjeva. Standard koji sud primjenjuje jeste standard prosječnog čitaoca. Ako prosječan korisnik iz Vašeg kretanja, konteksta, opisa radnog mjesta ili aluzija može nedvosmisleno zaključiti o kome je riječ — identifikacija je izvršena. Anonimnost u tom trenutku prestaje da postoji, a počinje građansko-pravna odgovornost.
Ljudi nerijetko brkaju vrijednosni sud (mišljenje) i tvrdnju o činjenicama. Sloboda izražavanja štiti Vaše pravo da o nekome imate loše mišljenje, ali ne štiti pravo da izmišljate fakte.
Vrijednosni sud: „Smatram da je taj advokat neprofesionalan i težak za saradnju.“ (Ovo je lični stav, podložan debati i načelno zaštićen Evropskom konvencijom o ljudskim pravima).
Činjenična tvrdnja: „Taj čovjek uzima pare od klijenata na crno i vara na porezu.“
Ova druga rečenica Vas automatski uvodi u zonu u kojoj se teret dokazivanja prebacuje na Vas (član 7. Zakona o zaštiti od klevete). Kada sudija zatraži materijalne dokaze za ove tvrdnje, na sceni obično nastupa mukla tišina. Gnjev se povlači pred realnošću parničnog postupka.
Internet nudi opasnu, psihološku varku fizičke distance i lažne hrabrosti. Iza ekrana pišemo stvari koje sagovorniku nikada ne bismo saopštili u lice, gledajući ga u oči. No, mehanizam je nemilosrdan: status se podijeli, screenshot (snimak ekrana) počne da kruži mesindžer grupama, i u trenu se efemerni bijes transformiše u trajni dokazni materijal.
Druga velika zabluda glasi:
„Obrisao sam objavu nakon pola sata, problem riješen.“
U digitalnom dobu, brisanje je samo estetski čin. Na sudu, jednom napravljen i ovjeren snimak ekrana (često potvrđen od strane sudskog vještaka za informaciono-tehnološku struku ili notarskim zapisnikom o uvidu u internet stranicu) ima težinu neoborivog dokaza. Internet pamti sve ono što Vas može koštati.
Prilikom odmjeravanja visine naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, sudovi analiziraju:
Doseg objave (broj pratilaca, lajkova, dijeljenja),
Intenzitet i trajanje duševnih bolova oštećenog,
Zlonamjernost (namjeru) autora,
Težinu optužbe (lažne optužbe za kriminal, korupciju ili moralni posrnulost imaju najveću “cijenu”).
Međutim, finansijski iznos dosuđene štete i troškovi advokata često nisu najskuplji dio ove priče. Najveća kazna je to što internet svađa biva trajno arhivirana u formi sudskog spisa. Emocija i bijes zbog kojih je status napisan proći će za nekoliko dana, ali sudski postupak će trajati godinama, trošeći Vaš novac, vrijeme i dostojanstvo.
Zato, klijentima uvijek dajem jednostavan, preventivni savjet: Ako status pišete drhtavim rukama od bijesa, budite sigurni da će ga jednog dana, u sudnici, sudija čitati potpuno mirnim, monotonim glasom. Prevencija je u ovom slučaju stvar elementarne pismenosti — i pravne i emotivne.