MEDIJSKI SPEKTAKL KAO PROCESNI DELIKT: Zašto „rigorozne kazne“ ne amnestiraju nezakonito snimanje građana na ulica BiH

MEDIJSKI SPEKTAKL KAO PROCESNI DELIKT: Zašto „rigorozne kazne“ ne amnestiraju nezakonito snimanje građana na ulica BiH

Posljednjih dana bosanskohercegovačka javnost bombardovana je naslovima o uvođenju novih, drastičnih saobraćajnih kazni koje dosežu iznose od 2.000, 3.000 i 5.000 KM. Medijska pompa kreira narativ apsolutne državne prisile u svrhu bezbjednosti. Međutim, u sjeni tih impresivnih cifara ostaje jedno fundamentalno pravno pitanje koje se tiče svakog vozača: Da li pooštravanje kaznene politike automatski suspenduje Ustav i zakone koji štite privatnost građana?

Odgovor je decidiran: Ne. Nikakve izmjene zakona o saobraćaju nisu, niti pravno mogu uvrstiti privatna televizijska društva (poput Hayat d.o.o. i njihove emisije „Slučajevi X“) u kategoriju organa sa javnim ovlaštenjima. Pravo građana da tuže MUP i medijske kuće zbog povrede privatnosti ostaje neokrnjeno, a u svjetlu novih tehnologija i novog pravnog okvira, ta borba dobija novu, rigorozniju dimenziju.

1. Slijed radnji pod prisilom: Trenutak oduzimanja dokumenata kao lišenje slobode kretanja

Pravna zamka koju policijski službenici svjesno ili nesvjesno kreiraju na terenu počinje famoznom, šablonskom rečenicom: „Obavještavamo vas da je s nama ekipa Slučajeva X koja snima naš rad“. Ova rečenica se po pravilu izgovara nakon što vozač preda vozačku i saobraćajnu dozvolu.

Sa stanovišta teorije prava i procesnog prava, onog momenta kada policajac preuzme Vaše dokumente, službena radnja je započela, a Vaša sloboda kretanja je privremeno ograničena. Vi ne možete upaliti vozilo i otići, jer bi to predstavljalo bjekstvo i ometanje službenog lica. Koristiti taj specifični procesni momenat — u kojem je građanin podvrgnut državnoj prisili i pravno blokiran — kako bi ga se izložilo kamerama privatnog d.o.o. preduzeća, predstavlja klasičnu zloupotrebu službenog položaja. Državni autoritet se ovdje neustavno stavlja u funkciju pribavljanja komercijalnog sadržaja za treća lica.

2. Pravni apsurd „Obavještenja“ i doktrina autonomije volje

Ustavni i zakonski poredak Bosne i Hercegovine ne poznaje doktrinu „svršenog čina“ u sferi ljudskih prava. Rečenica „Ja vas obavještavam da se snima“ pravno je ništavna ako iza nje ne slijedi pitanje: „Da li ste saglasni?“.

Pravimo oštru i esencijalnu distinkciju između dva toka podataka:

Službeno snimanje MUP-a (Body-cams): Država ima pravo da vas obavijesti da snima radnju u svrhu javne bezbjednosti i dokumentovanja dokaza. Ti podaci postaju dio zaštićene službene evidencije.

Komercijalno snimanje privatne TV kuće: Za ovaj tok podataka primjenjuje se isključivo Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH. Prema Članu 3. i 5. ovog Zakona, obrada biometrijskih podataka (lik i glas) zahtijeva izričitu, slobodno datu saglasnost nosioca podataka. Obavještenje o kršenju prava ne čini to kršenje zakonitim. To je isto kao da vas neko na ulici obavijesti da će vam otuđiti imovinu — puko saznanje ne implicira pristanak.

3. Mit o “Zamućenom identitetu” u digitalnom dobu

Komercijalne televizije se često brane argumentom da tehničkom montažom „zamute“ (bluruju) lice vozača, te da time navodno štite identitet. Sa stanovišta informatičkog prava i modernih standarda privatnosti, ova odbrana je neodrživa.

Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH jasno propisuje da je lice identifikovano ako se može prepoznati posredno ili neposredno, preko jednog ili više faktora specifičnih za njegov fizički, mentalni ili ekonomski identitet. Kada kamera detaljno snima unutrašnjost privatnog automobila (enterijer, specifične predmete), ruke vozača, sat, odjeću i, što je najvažnije, zvučno bilježi njegov specifični glas (audio zapis), proces anonimizacije je de facto propao. Svako lice iz uže okoline, porodice ili poslovnog okruženja može sa stopostotnom sigurnošću identifikovati osobu na snimku. Šteta po ugled, čast i dostojanstvo time postaje trajna i digitalno trajno zabilježena.

4. Obligacioni ugovor MUP-TV: Res inter alios acta

Česta pojava na terenu je pozivanje na „odobrenje komesara“ ili „ugovor o saradnji“ između ministarstva i televizije. Za svakog diplomiranog pravnika, ovdje važi rimski i obligacioni aksiom: Res inter alios acta aliis neque nocere neque prodesse potest (Stvar iskazana između jednih, drugima ne može štoditi niti koristiti).

Ugovor između MUP-a i TV Hayat je privatnopravni ili administrativni akt koji obavezuje isključivo potpisnike. Taj ugovor ne može crpiti snagu iznad Ustava BiH i Evropske konvencije o ljudskim pravima. MUP ne može ugovorom „prodati“ ili „ustupiti“ privatnost građana trećim licima, niti privatna televizija može ugovorom dobiti status ustavne kategorije koja ima pravo vršiti inspekciju i nadzor nad građanima na javnom mjestu.

5. Taktika na terenu i sudski epilog

Da bi se uspješno vodio sudski spor, građanin mora reagovati kao svjestan pravni subjekt već na licu mjesta. Preporuka je jasna i proceduralno čvrsta:

1 Glasno i razgovjetno izreći prigovor: „Zvanično izjavljujem da ne dajem saglasnost za audio i video snimanje od strane privatne televizije. Zabranjujem ekipi Slučajeva X da snima moj lik, glas i moju privatnu imovinu (unutrašnjost vozila). Zahtijevam od policije da obezbijedi moju privatnost tokom službene radnje.“

2 Dokumentovanje uskraćivanja prava: Ukoliko policijski službenik odbije udaljiti civilna lica ili nakon sprovedenog testiranja (npr. alkotestiranja koje pokaže 0.00 promila) odbije uručiti Zapisnik o ispitivanju (shodno Članu 220. ZOOBS-a BiH), građanin treba iskoristiti pravo na obezbjeđenje dokaza snimanjem audio bilješke ili podnošenjem hitne prijave Unutrašnjoj kontroli (Jedinici za profesionalne standarde).

Na sudu se neće dokazivati visina kazne koju je vozač eventualno počinio, već drastična povreda Člana 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima (Pravo na privatni život) i Člana 189. Krivičnog zakona FBiH (Neovlašteno zvučno snimanje, gdje službeno lice ulazi u zonu krivične odgovornosti jer je trećim licima omogućilo pristup razgovoru koji im nije namijenjen).

Zaključak

Nove, rigorozne kazne od 5.000 KM služe za uvođenje reda u saobraćaju, a ne za uvođenje bezakonja u sferu ljudskih prava. Saobraćajni prekršaj je javni delikt koji se rješava prekršajnim nalogom i sudskim odlučivanjem, a ne javnim linčom i eksploatacijom intime u svrhu televizijske gledanosti. Građani BiH imaju i pravo i obavezu da se protiv ove sprege državnog aparata i privatnog medijskog kapitala bore najjačim oružjem koje imaju — striktnom i beskompromisnom primjenom zakona.